NEKI DOGAĐAJI KOJI ODREĐUJU TO VRIJEME A POTVRĐUJU

NAVEDENO:

 

U ožujku 1606. uskočki kapetan, Ivan Vlatković, u narodu opjevan kao Ivo  Senjanin, podrijetlom iz Hercegovine, (Vlatkovići su bili gospodari Hercegovine), upada u Neretvansku krajinu, ubijajući, pljačkajuči sve što je tursko. Pohod ponavlja 1610., uspješno, vrativši se sa bogatim plijenom. No medalja ima i drugu stranu. U to vrijeme prostor između Neretve i Cetine sa Hercegovinom bio je jedinstveni geopolitički prostor. Gospodari su mu bili Radivojevići-Vlatkovići. Turci su osvojili Hercegovinu 1475. Gospodari su se mijenjali, ali većina naroda je ostala na svom dobru. No neki  bojovnici nisu  se mirili sa porazom i gubitkom dobara, pa su se priključili Senjskim uskocima, kojima je jedina zadaća i svrha bila ugrožavati turske interese na moru i kopnu. Tako su Vlatkovići  (Ivan-Ivo Senjanin, braća mu Miho i Juraj-Jure Senjanin) boreći se protiv Turaka pljačkali svoj narod, nekadašnje svoje podanike. Pretpostaviti je, da se među uskočkim momcima moglo naći i Probojana, moguće i netko od kojih su postali Čuvali. Isto bi se moglo reći i za Neretvanske gusare. U Proboju postoji prezime-nadimak Galijat. I uskoci i gusari bili su smetnja interesima velikih, (Turci, Mlečani, Austrijanci), pa su im konačno i došli glava. (podatci Anđelko Mijatović).

12.01.1664., harambaša Ivan Zale iz Igrana, upao je sa 60 vojnika u Mostarsko blato, ubijajući, paleći, pljačkajući i kršćane.

26.07.1664., harambaša Mate Kojkalo upada u Mostarsko Blato sa 40 drugova. Pohod ponavlja 04.03.1668., ali je tada, izdajom nastradao.

13.09.1666., bosanski vezir i hercegovački paša, napao je Gradac na moru sa 40000

vojnika ali je doživio poraz. (Brojku od 40000 nisam provjeravao, samo prepisao iz izvora).

1685.,serdar Rade Miletić upada u Broćno i odvodi narod u Dalmaciju, pod mletačku         upravu. (Ovo serdar znači da je bio u mletačkoj službi).

19.01.1686.,kršćanska vojska upada u Posušje, što je opisano u Šilobadovićevoj

kronici.

1686.,selidba Hrvata Bunjevaca u Bačku.

1687.,selidba iz Rame u Cetinsku krajinu.

1688.,serdar Mate Bebić „od Ljubuškog“ prevodi  na mletačku stranu 150 obitelji

iz Bijače, Hardomilja i Zvirića. Naseljavaju ih najprije u Baćini, potom u Pojezerju, Vidu i Rujnici.

1688.,pod vodstvom serdara Matije Bebića, seli se na mletačku stranu 1500 ljudi iz

okolice Klobuka.

1692.,serdar Ivan Rašić iz Tihaljine seli 25 obitelji sa ukupno 200 duša na mletačku

stranu.

1688.,Mlečani zauzimaju Norinsku kulu i Gabelu, a 1694. Vrgorac.

1693.,Mihajlo Zubac-Radmanović iz Paoče, osvaja Zviriće i Jasenicu kod Čapljine.

1693.,iz Zapadne Hercegovine  fra Franjo Martinović i fra Tomo Knezović sele masu pučanstva u  Cetinjsku Krajinu, i naseljavaju ih u Podtravlje, Satrić, Muć, Bitelić, Grab i Dabor.

25.04.1694.,Mlečani napadaju Mostar i odvode sa sobom puno naroda u Dalmaciju.

08.05.1694.,iz Hercegovine seli oko 5000 duša u Cetinu.

10.12.1696.,fra Franjo Marinović iz Brotnja prevodi 736 obitelji u Sinjsku krajinu, a fra Fran Andrijašević, sa serdarom Andrijom Babićem  iz Vitine odvodi 500 obitelji

također u Sinjsku krajinu.

1716.,iseljava u Dalmaciju oko 6000 duša, iz Mostara, Blata, Broćna i Ljubuškog.

Tako su stanovnici iz Zapadne Hercegovine popunili prazne prostore u Dalmaciji, od

Neretve do Cetine, pa i dalje.

06.09.1716.,makarski biskup,  Nikola Blašković, izvješćuje da je u Podbiokovsko područje

stiglo  600 duša iz Zapadne Hercegovine, odakle ih je prije stiglo oko 12000  (brojku nisam

provjeravao)  protjeranih sa svoga.

1718.,iz Zapadne Hercegovine, pod vodstvom Matiše Alilovića, otišlo je u Imotski Krajinu, pod oružjem 570 ljudi i uglavnom tamo i ostalo, jer su ih mletačke vlasti  naselile u Imotskom

polju. Među odseljenima spominju se Andrija Zovković (Zovko) sa 15 čeljadi, Vid i Pavao

Vučić,  naseljeni u Glavini. Oba prezimena i danas postoje u Proboju.

Rat završava Karlovačkim mirom 26.01.1699.

1701. određuje se granica između Osmanlijske carevine i Mletačke Republike.

Mlečani su dobili Knin, Vrliku, Sinj, Vrgorac, Gabelu, Risan i Herceg Novi. Jedno vrijeme granica između Turske i Mletaka, išla je rijekom Tihaljina. Desna obala bila je Mletačka, a lijeva Turska. Kad su Turci prešli rijeku i ovladali dijelom desne obale rijeke Tihaljine, a Bašne Njive, (fra Andrija Nikić bilježi ih, kao Bašine Njive), gdje je živio dio Rašića, nalazilo se na desnoj strani rijeke. (I danas, 2013. vide se ruševni ostatci odseljenih Rašića iz Bašnih njiva). Tad se stanovništvo pobunilo, Rašići se zamjerili Turcima, i to je bio razlog kažnjavanja obiteljske zadruge Rašića. O tom piše i Domagoj Vidović. To je vrijeme kad iz Tihaljine Rašići, pod vodstvom harambaše Ivana Rašića, bježe na Mletačku stranu 1692. o čemu je izvjestio 28.11.1692., mletački providur Daniel Dolfin. U tom dokumentu, sačuvanom u franjevačkom samostanu u Omišu, navodi se da je prihvaćeno 25 obitelji sa ukupno 200 duša, dodijeljeno im je zemljište u Stiljima, Zavojanima i Hadži Lukovu. (Podatci  fra Andrija Nikić).

Prvo spominjanje Rašića je iz 1605., da su iz okolice Ljubuškog, a poslije se raselili u Posavinu,  Dalmaciju i Srbiju.

U 1738. u Bosni tada živi svega 16500 katolika, koji imaju pet crkava (Fojnica, Kreševo, Kraljeva Sutiska, Vareš i Podmilačje).

Ovo je povijesni i politički okvir nastanka prezimena Čuvalo. Usmenu predaju  iz ovakvih  vremena, ne možemo zanemariti, ali i ne zanemariti i druge mogućnosti. Rječnik hrvatskog književnoga jezika, Benešić, Julije, kaže: „ čuvar je čuvalac, čuvanje je čuvati, čuvarina je plaća čuvara“. („Po zanimanju mu se nadije i prezime“, A. Nametak).

Usmenu predaju o postanku prezimena Čuvalo ne spominju Nikola Mandić, fra Andrija Nikić, niti Domagoj Vidović.

Postanak prezimena Čuvalo je jasan. Ali tko je, kada i od koga, dobio nadimak čuvalo, teško je ustvrditi,  jer je moglo poteći iz bilo kojeg roda, užeg ili šireg okruženja, kome je netko bio u službi kao čuvar, (bilo čega) istog značenja kao, pudar, poljar, špan, kao mogući postanak prezimena.

U Sidžilu mostarskog kadije, u izvješću Vege, Marka Historija  Brotnja od najstarijih vremena do 1878., strana 198, i u popisu iz 1585. u Buhovu kod Hamzića spomunje se „timar ćilimana (kilimana) mustafhiza“ (čuvara tvrđave Mostar. Da li je netko od ovih čuvara dobio nadimak čuvalo?).

Vego navodi sela Brotnja uključujući i Lipno,  koja su pod osmanlijskom upravom, ali nema Prokata-Proboda-Proboja, koje je susjedno selo Lipnu.  Sidžil, 1632-34., br. 629, str. 214, navodi selo Prekoj. Jezikoslovci bi mogli reći, je li to selo Proboj.  Podatci o dodjeli zemljišta i imanja na uživanje, dodijeljenih od Turskih i Mletačkih vlasti, žiteljima Proboja, na turskoj i mletačkoj strani, mogli bi pojasniti i porijeklo Čuvala. Podatke  treba tražiti u turskim popisima sandžaka, vilajeta, kadijinih sidžila, Mletačkim zemljišnicima. Oni bi pomogli otkriti, tko su bili stanovnici Proboja tog vremena i imaju li kontinuitet ili su odselili a na njihovo mjesto došli drugi. Pretpostavka jest, gospodari su se mijenjali a većina stanovništva ostajala je na zemlji, od koje su živjeli.

 

Navodim neke izvore.

 

            Poimenični popis sandžaka Vilajeta Hercegovina, koji je priredio Ahmed S. Aličić, u izdanju Orijentalnog instituta u Sarajevu, donio je popis posjeda i posjednika. Popis je rađen od 1475-1477.  u Hercegovini. Na internetu dr. Ante Čuvalo, pišući  o Proboju „Crtice o selu Proboj“, donosi podatak, da su jezikoslovac Domagoj Vidović i romanist Nikola Vuletić odgonetnuli da se pod imenom Prokat, na strani 398, Poimeničnog popisa sandžaka vilajeta Hercegovina iz 1475-1477.,  krije ime sela Proboj“, ujedno je to i prvi spomen Proboja i prvi popis  Probojana uopće (do danas poznato), a u Popisu iz 1585. Proboj se naziva Probod. (Podatak Ante Paponja). Tako ga naziva i dr. Karlo Jurišić, u knjizi  Katolička crkva u neretvanskom području u doba Turaka,  Kršćanska sadašnjost  1972., stranica 138.

U Popisu iz 1475-1477., stranica 398, “Selo Prokat, timar spomenutih pripada Ljubuškom“.(Timar je posjed koji se daje spahijama na uživanje). Korisnici posjeda, dakle, tadašnji stanovnici Proboja su: Radiša sin Božička, Vladislav sin Radiše, Radonja sin Radiše, Dibižav sin Radoje, Radoje sin Pauška, Radovac sin Vuka, Ivan sin Milanka, Stipan sin Bodoja. Domova 8.  Hasa  livada 1, Vrbica. Hasa njiva 1, Suravnica, (gdje je livada i njiva, koje su bili has, nisam odgonetnuo). Has je posjed sultana.  Oženjeni su plaćali porez, a neoženjeni ne. Toponim Vrbica nalazi se u Plini kao selo, zaseok. U Šilobadovićevoj Kronici spominje se kula na Vrbici. (03.04.1683., 60 ljudi uzme kulu na Vrbici“). Ima li ova Vrbica kakve veze sa livadom, koja se navodi kao has u Prokatu?  (Prokat je Proboj). Imena Probojana narodna su tog vremena, ali i dokaz slabog uticaja svećenstva. Turci nisu bilježili prezimena, već samo očeva imena. Uspoređujući imena žitelja, tog vremena, Broćno-Služanj – Proboj, nalazimo ista imena. Imaju li oni neku rodbinsku vezu ili su to bila uobičajena imena tog prostora i tog vremena, u svim mjestima, možemo nagađati.

Davanja, porez: (prema popisu iz 1475. Probojana) su: Pšenica, lukana 10, vrijednost 240 akča.  (Akča je novčanih jedinica). Ječam, lukana 5, vrijednost 75 akča.  Proso, lukana 8, vrjednost 45. Mošt, medri 70, vrijednost 350. Desetina od bostana,  vrijednost 16. Desetina od košnice, vrijednost 45. Porez na svinje, vrijednost 10.  Desetina od lana, vrijednost 3. Nijabet, vrijednost 8. Ukupno 792 akče. (Nijabet, nisam odgonetnuo o kojem davanju je riječ). Dakle, u to vrijeme u Proboju uzgajao se i lan. Uspoređujući imena stanovnika iz popisa 1475.  i popisa iz 1742. vidljiva je razlika. Posljedica je to  odluka Tridentskog sabora, 1545-1563. od kad se uvode prezimena, a imena kristijaniziraju.

Kadijini zapisi, kao i defteri, iz prve polovice 18. st. nisu sačuvani.

Prvi turski popis imanja,  nakon zauzeća Bosne, organizirao je 1468-69. bosanski sandžakbeg Iska Isaković. Popisana su sela Broćna, Ljubuškog, Blata, Luke, (Luka je područje od Počitelja do Opuzena, sa središtem u Gabeli) i Posušje. Iz popisa se vidi da je Blagaj pao 1466.,  Broćno 1468. Broćno su zatekli prazno. Počitelj pada 1471.,  Ljubuški 1475.

Prvi popis Hercegovine 1475-77. uradio je gospodar Hercegovine sandžakbeg Hamza, kako bi se odredio porez.

Popis sela Hercegovine izvršen je 1477-78.

Prvi katastar izrađen je 1515.

Popis Broćna izvršen je 1519.

Drugi popis imanja je iz 1522.

Treći popis urađen je 1585. U Buhovu kod Hamzića, taj popis, spominje, timar ćilimana (kilimana) mustahfiza. (Čuvari tvrđave).

Od 1563., franjevci iz samostana u Zaostrogu pastoriziraju Zapadnu Hercegovinu.

Iz Popisa  župa samostana u Zaostrogu 02.04.1599. vidi se da su Broćno i Blato pastorizirali

svećenici iz samostana u Živogošću. Lijeva strana Neretve bila je pod jurisdikcijom

Trebinjsko Mrkanjskog biskupa u Dubrovniku.

Prezimena Čuvalo nema u najstarijoj sačuvanoj Matici krštenih u Zaostrogu XVII  i

XVIII stoljeća, u kojoj su upisi započeli 1664. godine.  Nema ga u Popisu pučanstva Makarskog providurstva iz 1695. niti u popisu istog naslova iz 1702. Nema ga ni u Libro catastico della guinotione di Vergoraz, zemljišni elaborat Mletačkih vlasti, nakon poraza Osmanlija pred Bečom1683.,sastavljen 1702. Nema ga ni u najstarijim sačuvanim zapisima iz Drvenika, Baćine, Zaostroga, Lapčana (Gradac), Brista, Dusine, Koteza, Dragnice, Igrana, ili ga ja nisam uspio dešifrirati iz rukopisnog materijala.

U izvješćima Makarskih biskupa, Franje Baličevića i fra Marijana Lišnjića 15.04.1668. imamo zbirne podatke, krštenja, krizme, vjenčanja, bez pojedinačnih imena, pa mi nisu bili od koristi, za moj rad.

16.04.1678., Makarski biskup naredio je samostanima i župama, da vode Knjige krštenih i vjenčanih.

U knjizi fra Vjeke Vrčića, Plemena imotske krajine,  Imotski, 1996., selo Proboj navodi kao Probat.

Podatak iz  upisa u Zaostroškoj Knjizi krštenih, strana 67, broj 729. piše ”…03. aprile 1718. krsti ja fra Luka Brečić Gargura sina Matia Latanovića iz Klobuka, koji sada stoi za Darveničkim Stinam i njegove zakonite žene Ivane, bi kum Petar Ivičević iz Darvenika”. Darveničke Stine je toponim iznad Drvenika. Prezime Latanović nije zabilježio fra Andrija Nikić u monografiji Klobučka Rodoslovlja, Mostar, 2001., niti Nikola Mandić, pa ni fra Vjeko Vrčić. Nema ga u Enciklopediji prezimena. Nisam ga našao nigdje, u do sada pretraženim vrelima. Je li je taj Grgo promjenio prezime?

Neke činjenice ukazuju da bi porijeklo prezimena Čuvalo, moglo biti drugačije od narodne, usmene predaje. Primjer, Grgo sa obitelji seli sa Mletačke na Otomansko područje. Izuzetak od pravila, kao i Banduri, koji su starinom Bušeljići porijeklom iz Tučepa. Od Otomanskih vlasti dobiva imanje od 175 hektara, na najljepšem dijelu Ljubuške krajine.

Površina imanja određena je prema katastarskoj izmjeri objavljenoj u monografiji  Radišići, autora Skoko-Šarac.  Imanje ima dva stalna izvora vode,  hrastovu šumu u Ljubuškom polju, polje iznad ceste, Dolac, idealan pašnjak za stoku sjeverno od današnjih Tolića kuća, sve do Lipnjanskih šuma. Gradi kuću bogatu za svoje vrijeme. Prve kuće koje su izgradili Grgo iz Tihaljine ili njegovi sinovi su iznad standarda svojeg vremena.. Standard gradnje, tog vremena bio je, suhozidna građevina podijeljena na dio za stoku i dio za ukućane sa ognjištem, obično ukopan dijelom u zemlju, oko kojeg se odvijao život. Ispred kuće bio je, veći ili manji dolčić, vrt, za  uzgoj povrća. Iza kuće bila je ograda za stoku, kokošinjac, krmetar, obor za ovce i koze, staja za kravu, konja i magarca. Veličina kuće, vrta, ograde, ovisila je od imovinskog stanja.  Grgina kuća, i kuća njegova sina Jure visoko je iznad standarda svojeg vremena. Nisu bile ukopane u zemlju već su bile dvije stepenice iznad nivoa dvorišta. Vidi na licu mjesta. Treba imati u vidu da Osmanske vlasti nisu dozvoljavale raji zidanje kuća sa malterom.

Grgina žena je Brajković. (Matica vjenčanih 1832. piše Jure Čuvalo sin ….. Čuvalo i Ruže Brajković). Brajkovići su podrijetlom iz Dubravica kod Skradina,  Enciklopedija prezimena  dopušta mogućnost i da su starinom iz Travnika. Mandić, Nikola  u  Porijeklo hrvatskih starosjedilačkih rodova Brotnja, Mostar, 2001., piše da su Brajkovići starinom iz sela Zvirići, i da su se otud selili na razne strane, pa i dolinom Neretve, i u Živogošće. Njihov najstariji spomen donosi Marko Vego u Naselja bosanske srednjovjekovne države, gdje donosi dokument iz 1380. u kojem se spominje  Martin Brajković iz Bišća kod Blagaja. Marijan Sivrić u Srednjovjekovna župa Luka, donosi dokument od 07.05.1423. gdje spominje Matasa Brajkovića iz Drijeva, Gabela. Ilija Sindik Dubrovnik i okolica,  spominje Matasa Brajkovića 1417. i Šimu Brajkovića 1353.  jer su pripadali Bratovštini Sv.Duha i Sv.Spasa u Dubrovniku.   Srednjovjekovne  najstarije sačuvane  Matice bilježe ih u Živogošću. Enver Ljubović, u knjizi Grbovi Plemstva Gacka i Like,  Rijeka, 2001.,  tvrdi da su Brajkovići sa područja Gacke i Modruša, odakle su se rasuli, od Istre do Kotora i diljem BiH. Odakle  je Ruža, nisam utvrdio. Za pretpostaviti je, da je Grgo ubrao cvijet iz svoje okoline. Ali, iz čijeg vrta? Domagoj Vidović spomunje ih u Vidu, gdje je 1744. objavljeno stanje duša župe Vid. Grgin sin Jure oženjen je od  Kalajdžića, koje stare Matice bilježe u Žeževici, te nekim mjestima uz more. Ima ih u Dusini kod Vrgorca, u zaleđu Omiša, pišu se Kalajžići. (Kalajdžije su, po turski, zlatari, izrađivači nakita,). Moguće je Jurina žena, djevojački Kalajdžić, donijela nakit, dio kojeg sam pronašao u odbačenom sanduku tetke Kaje. Opisano u knizi Rod Čuvalo i jedan od njih.

Matice bilježe da je Grgin sin Jure  oženio Maru Starbić iz Pline, današnji Štrbići.

Plina se na popisu 1571. nalazi među 27 sela koja su pripala Veneciji. Prema popisu fra Luke Vladimirovića 1646. u Plini su živjeli Štrbići. Štrbići su sudjelovali kod osvajanja Norinske kule 1684. Matice vjenčanih Pojezerja čuvaju se u Pasičini do 1765.

Grgin unuk Andrija ženi se od Pranjića, a oni su iz Umčana, Vrgorac. Jurka Čuvalo, rođena 1793., kćer  Filipa Čuvalo i Jake Grgić, udala se za Luku  Granića iz Prapratnice. Prapratnica ima kod Vrgorca, (Papratnica) ima i kod Hutova, te na Pelješcu. Kumske i prijateljske veze sa Zderichima koje stare Matice bilježe u Zaostrogu, Bristu, Grmčeniku, te Jelavićima iz Prologa, Vujevićima iz Kutca, koje su vremenom zamrle. Sidžil mostarskog kadije  od 1632/34.,  navodi da su u to vrijeme u Blagaju živjeli i Žderići.

Ove činjenice, moguće,  ukazuju da je Grgo porijeklom negdje sa tih područja, ali je iz nekog razloga promijenio prezime i mjesto življenja. Sigurnost je potražio u Otomanskom carstvu. Vjerojatno je imao čime platiti. Stoji i prigovor ovoj tezi. U to vrijeme dijelovi današnje Hercegovine bili su prazni, zbog bijega stanovništva pred Osmanlijama,  pa su Osmanske vlasti poticale naseljavanje, da ima tko obrađivati zemlju. Činjenica jest, da su Turci poslije Karlovačkog mira 1699. proglasili amnestiju i pozvali narod na povratak na svoja dobra. Amnestija je proglašena 1735. Možda je tu priliku iskoristio Grgo i dobio imanje od jedne četvrtine Proboja uz Radišiće, površine 175 hektara. Ako je bio čuvar, značilo bi da je bio siromah, što je opet, u opreci sa izgradnjom kuće iznad standarda svojeg vremena, na selu u Hercegovini i veličini posjeda kojeg je dobio.

Druga četvrtina Proboja dana je Bandurima. Banduri, starinom su Bušeljići, prema knjizi Tučepska spomenica. U popisu domaćinstava župe Veljaci, upisan je Mijo sin Mate Bandura iz Ardomilja.  Četvrtina do njih dana je Gavranima, a četvrtina uz Vitinu pripala je Nuićima. Ovo je samo usmena predaja, pa ju treba uzeti sa oprezom, jer razni popisi, od prvih poznatih iz 1475. pa onih iz 1742., 1768., 1905.,  bilježe i druge rodove.  Sidžili Mostarskog i Ljubuškog kadije, mogli bi biti od koristi za ovo pitanje.

Svi današnji Čuvali svojim zavičajem drže selo Proboj u općini Ljubuški, BiH, zaseok Dolac, smješten s desne strane potoka Potočine i desno od izvora Jažve, uz malo ali plodno polje Dolac. U Proboju danas (2008.) i ( Revizija podataka prosinac 2012.) živi 38 obitelji  prezimena Čuvalo, sa ukupno 99 odraslih osoba i 43 djece. U selu Radišići  dvije su obitelji, s 8 odraslih i 3-je djece. U Ljubuškom  2  obitelji sa 5 odraslih osoba. Humac kod Ljubuškog jedna obitelj s 5 odraslih. U Mostaru je jedna obitelj, a u Sarajevu jedna odrasla osoba.

U Hrvatskoj, Čuvali su  najbrojniji u Zagrebu, gdje obitava 14 obitelji, s 25  odraslih i 17 djece. U Osijeku ima 5 obitelji s 10 odraslih i sedmero djece. U Vinkovcima je jedna obitelj od petero odraslih i dvoje djece, dok Dubrovnik  ugošćuje 2  obitelji Čuvalo s troje odraslih i dvoje djece.  U Makarskoj živi jedna osoba s ovim prezimenom. U Omišu su  dvije obitelji Čuvalo. U Metkoviću živi jedna obitelj s ukupno 4 člana. Moguće da u Subotici, Novom Sadu, Bačkoj ili drugdje u Vojvodini ima potomaka Čuvalo, koji su tamo dospjeli iseljavanjem ili drugim prigodama. 1970. početkom svibnja, šetao sam Suboticom, sa ženom i bratom fra Zrinkom. Bila je nedjelja. (U knjizi Rod Čuvalo i jedan od njih  zabunom je navedeno Novi Sad). Negdje u centru grada vidjeli smo tablu sa natpisom advokat Čuvalo. Njegovo podrijetlo nisam odgonetnuo. Dakle, Čuvala je bilo i u Subotici, a ne znamo kada su tamo došli.

U iseljenoj Hrvatskoj živi, uglavnom trajno tridesetak obitelji Čuvalo. U Njemačkoj ima 11 obiteljskih zajednica  Čuvalo, s 21 odraslih i 18-ro djece. U SAD  4 su obitelji s 8 odraslih i 9-ro djece. U Kanadi  ima desetak obitelji s dvadesetak odraslih, i  više od 13-ro djece. U Južnoj  Americi Čuvala ima nekoliko obitelji, i više djece, uglavnom u Argentini.

Podatak odrasli-djeca treba shvatiti uvjetno, jer kriterij nije bio broj godina, već ima li ili nema svoju obitelj. Kao nositelje obitelji uvrstio sam i one koji bi po godinama starosti mogli imati obitelj, mada nema podataka o ženidbi i djeci. U ovom segmentu bit će najviše nepreciznosti,  ali to neće bitno uticati na sliku stanja Čuvala danas.

Za Drugog svjetskog rata, posebno u doba poraća, stradalo je  izuzetno puno Čuvala, trećina muškaraca, reproduktine dobi. Prema knjizi Florijana Borasa  Spomenica ljubuškim žrtvama, (Ljubuški, 1998.) ukupno je stradalo 23-je Čuvala, u razdoblju od 1941. do 1945. od toga su na strani HOS-a, u borbama poginule 3 osobe.  U partizanima poginula 2 vojnika. Partizani ubili 3 Čuvala, zarobljenih vojnika HOS-a. Na  Križnom putu i logorima je nestalo, što znači, ubijeno, 10 Čuvala. Nitko nije suđen, niti osuđen. Za nikog od njih ne zna se, da se nečasno ponašao, bilo kao vojnik bilo kao civil, a u malom mjestu sve se zna. Na žalost, tako je nestao biološki najsposobniji dio populacije Čuvalo.

Kao američki vojnik, Vlatko Čuvalo, sin jedinac Vida Čuvalo, bio je marinac, strojar na američkom ratnom brodu. Poginuo je zadnjih dana rata kod Filipina. Stradao od japanskog kamikaze. (U knjizi Rod Čuvalo i jedan od njih  pogrešno je navedeno ime, Ante). Osim vojnika, bilo je i stradalih Čuvala civila. Partizani su nakon rata ubili 4-ero, među njima i jednu postariju ženu, koja je bila psihički bolesnik (Mara Čuvalo).

U Proboju nekada su živjeli i Rašići. U Maticama župe Veljaci upisana je obitelj Jakova Rašića iz Proboja. Oženio je Lucu Trlin iz Proboja. Rodili su: 15.01.1793…? (Ime djeteta nije upisano). Dijete je kršteno 18.01.1793., kuma Iva Paradžik. Danas Rašića u Proboju nema.

Komentari isključeni za

Filed under postovi