NEKE ČINJENICE KOJE SU UTJECALE NA SVE RODOVE HERCEGOVINE:

 

 

Iz Zapadne Hercegovine 1465-1467. iselilo se pučanstvo pod vodstvom Krmpotića, koji su starinom iz Buhova, u literaturi poznato kao „Seoba Bunjevaca“. (Seobe  Bunjevaca odnose se na god.1585. prema N. Mandiću i drugima).  Turski popis Bosanskog sandžakata (M.Sivrić) od 26.01.1468-12.05.1469. bilježi da su Buhovo, Ledinac, Kočerin, Jare, Mokro, Uzarići,  Lipno  te cijelo Brotnjo, bili napušteni, pusti.

Ahmed Aličić, na osnovu turskog popisa 1475-77.,navodi da je vlastelinstvo Krmpotića vraćeno Vukiću Krmpotiću, jer se vratio na svoje, nakon bijega pred Osmanlijama,  navodeći poimenice  povratnike u Buhovo, Veselivštak, Ledinac, Borajnu.

Prvi poznati popis poreznih obveznika, defter, osmanskih vlasti je Zbirni popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69.

Prvi turski popis u Hercegovini bio je 1475-1477. U tom popisu, bar za Proboj, stanovništvo je starosjedilačko, sa narodnim imenima tog vremena, što bi moglo značiti, da nisu sudjelovali u Seobi Bunjevaca, već su ostali na svojem, od davnina, svojoj bašćini. Slijede popisi tzv. defteri Hercegovine:

Oko 1500. godine popisani su Vlasi Hercegovačkog sandžaka.

1515.urađen je katastar Hercegovine.

1519. Zbirni popis Hercegovačkog sandžaka.

1519. popis stanovništva (poreznih obveznika) Broćna.

1522. popis imanja Bosne i Hercegovine.

1570. Popis hercegovačkih sandžaka.

1585.Poimenični popis Hercegovine.

Nakon toga nema podataka o stanju pučanstva sve do 1742.

 

Od 1590-1735. područje Zapadne Hercegovine pastorizira se iz Makarske, Zaostroga i Živogošća. Po izvješćima makarskih biskupa, u tom nemirnom vremenu, od 1585-1742. živjelo je u cijeloj Zapadnoj Hercegovini 10000-20000. osoba koje su bile u stalnom stanju bijega i seljenja.

Neke podatke imamo u Kronici Pavla Šilobadovića od 1664-1668. U njoj se spominju  panduri, to su, današnjim rječnikom rečeno, seoska ili građanska zaštita, osmanskih vlasti, u kojoj je bilo i kršćana. Makarski biskup,  fra Bartul Kačić,  posjetio je Broćno i Blato 1631. te  piše da je on, „ prvi biskup koji je posjetio to područje, od kad je palo pod Osmanlije“.  Fra Marijan Višnjić krajem ožujka i početkom travnja 1668. obavio je vizitaciju Zapadne Hercegovine i o tom izvjestio.

Slijede popis Hrvata ,katolika 1742/3. i 1768. o kojima je, cjelovito  izvjestio  fra Domink Mandić, na osnovi podataka iz Vatikanskog  arhiva.

 

Za podrijetlo Roda Čuvalo , važno bi bilo utvrditi starije prezime. Usmena predaja kaže , nastali su od Rašića, ali ne treba zanemariti i druge mogučnosti. Udaja Ruže Brajković (uz napomenu da je Brajkovića bilo posvuda),  kao i Mare Starbić, u matičnoj župi, pored podataka o mladi, (mlada je naziv djevojke koja se udaje), možda sadrže i podatke o ženiku, a to su prvi upisani Čuvalo, Grgo u Tihaljini i njegov sin (ili unuk)  Jure upisan u Proboju. Iz knjige  Sivrić, Marijana, Migracije,  proizlazi da nisu sa područja Dubrovačke Republike. Obrada matica  Zaostroga,  Živogošća, Gabele, kao i cijelog Pojezerja bila bi od koristi. Posebno devet matica Primorja, od Gabele do Makarske, koje je preveo Nikola Mandić.

Tražim Grgu (bez obzira kako se tada prezivao), rođen oko 1700-1720.,koji je dobio nadimak čuvalo, ili se nekom  Grgi (iz tog vremena)  gubi trag.  Možda  je neki Grgo, iz nekog razloga, u to vrijeme,  promijenio prezime. Tražim, Ružu Brajković, rođenu oko 1740. kćer..?, vjenčana. ..?, udata za Grgu Čuvalo rođenog 1736. sin Grge iz Tihaljine.  Tražim, Maru Starbić, rođena oko 1760-1765. kćer..?, udata za Juru Čuvalo,  unuka Grge iz Tihaljine.   Mogu pomoći  mletački izvori,  jer, nakon rata 1689-1717., Turci su bili protjerani iz Dalmatinske Zagore, pa je ona ostala pusta. Mletačke vlasti na prazne prostore naseljavaju izbjeglice iz  BiH, daju im zemljište na korišćenje. Tako su nastali Zemljišnici u kojima možemo naći podatke o mnogim rodovima iz BiH. Mlećani su sve svoje radnje usklađivali prema momentalnim  interesima. Slali su svoje povjerenike u BiH, koji su nagovarali i organizirali stanovništvo za seljenje.

Na opustjela područja Otomanske vlasti naseljavaju Vlahe, ali  pozivaju i starince da se vrate na svoja imanja, nudeći i povlastice. Sva zemlja u Otomanskom carstvu bila je državna. Dijelila se na veleposjede, ( hase), koji su pripadale sultanu,  timare koji su davani spahijama na uživanje, zeamate, (turski)  ili zijamet,  što je vojnički feud i prihod.  Zemlju su obrađivali slobodni seljaci, raja, pod određenim uvjetima. Takav sustav bio je do druge polovice 16. stoljeća. Tada počinje proces čitlučenja, tj. privatiziranja državne zemlje, a slobodni seljak postaje kmet. (Ovo privatiziranje državne zemlje, i položaj seljaka, puno mi sliči na tzv. privatizaciju 1990-tih do danas u Hrvatskoj. ( Uskrs 2013.)  Čitlučenje  potiče iseljavanja starinaca, izvan Osmanlijske države.

Pad pod Osmanlije značio je propast domaće, stare feudalne klase,  političke, vojne i vjerske elite, koja je čuvala Državu i društvo. Nova vlast stvarala je svoju državnu, političku, vojnu i vjersku elitu, koja će štititi njihove interese, a to je značilo, drukčije strukturiranje državne vlasti, islamizaciju, dovođenje Vlaha stočara na opustjele posjede, pojavu hajdučije, uskoka, gusara,  pomjeranja stanovništva, posebno iz graničnih područja, a Hercegovina je to bila. Osmanlije su,  po naredbi Sultana Mehmeda II. Osvajača, u Jajcu uništili sve feudalne povelje, da bi zatrli stari  poredak..(Koliko je župnih, samostanskih  pismohrana,te ostalih pisanih dokumenata civilnih vlasti, svoga vremena, izgorjelo..?!, a to je bila naša bašćina, naša povijest, kultura, naš bitak). U hrvatskoj povijesti bilo je premnogo onih koji su brisali sve što su zatekli.

Turskim osvajanjima pogodovale su domaće razmirice, a tiču se Hercegovine. Primjer,  na području  između Neretve i Cetine, u ranom Srednjem vijeku živjelo je pučanstvo organizirano u obiteljske zajednice. Živjeli su od stočarstva i poljodjelstva, što dokazuje prvi turski popis pučanstva 1475-1477.  jer su plaćali porez, na sve što su proizvodili, kao  na žitarice ,povrće, med, lan i druge proizvode.

Kralj Ostoja 28.12.1408. daruje humskim knezovima, braći Radivojevićima-Vlatkovićima sve svoje podanike između Neretve i Cetine, što nije odgovaralo Hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, pa su Radivojevići-Vlatkovići došli u sukob sa Hercegom Stjepanom Kosačom. Kosače 1452. pozivaju Mlečane da okupiraju prostor između Neretve i Cetine. Poziv tuđinu u pomoć protiv sunarodnjaka bio je propast i za jedne i druge.   Ovo znači da su tadašnji Čuvali, bez obzira kako su se tada prezivali, bili podanici Radivojevića-Vlatkovića. Iz tog doba ostali su pojmovi Izvanbegovina, što je značilo ono što je ostalo Radivojevićima- Vlatkovićoma, a Principovina  ono što je došlo pod Mletačku upravu.

Komentari isključeni za

Filed under postovi