RODOSLOVLJE OBITELJI ČUVALO IZ HERCEGOVINE GENEALOGY OF THE CUVALO FAMILY OF HERZEGOVINA

                                      

 

Prezime Čuvalo participskog  je postanja, ustvrdio je Petar Šimunović u knjizi  Hrvatska prezimena, Zagreb, Tehnička knjiga, 2006. Milan Nosić je u knjizi Prezimena zapadne  Hercegovine,  HFD, Rijeka, 1998. shematski to prikazao: Čuvalo-čuvalo-čuvati (hrvatski)-čuvati (turski)-čuvati (iranski).

O Čuvalima pisao je i Jevto Dedijer u knjizi  Hercegovinaantropogeografske studije, Sarajevo, Veselin Masleša, 1990. U podnaslovu za selo Proboj, izvješćuje „Čuvalov pradjed doselio iz Klobuka od Rašića. Ima ih 15 kuća.“

Mandić, Nikola, (Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo, 2001.), piše  da su oko 1780. trojica braće, Jure, Filip i Ante, sinovi  Grge, preselili u Radišiće, i imali brojno potomstvo. Jure sin Ilije, sina Jure, sina  Grge Čuvalo, rođen u Radišićima 1830. a 1852. oženio Lucu, kćer Petra Škegre iz Buhova, nastanjenog u Služnju. Imali su šest kćeri i sina Iliju, rođenog u Služnju 1857. U Brotnju, od te grane Čuvala danas nema živih potomaka, prezimena Čuvalo.

Nosić, Milan i Vidinić, Magdalena,  spominju prezime Čuvalo u knjizi BosanskoHercegovačka hrvatska prezimena.

Miličević, Risto, Hercegovačka prezimena, Beograd, 2005. spominje Čuvale u Proboju, te piše , ima ih i u Mostaru.

Prvo spominjanje Čuvala nalazimo u popisu Hrvata katolika 1742. fra Mate Marčinkušića, sastavljenog na zahtjev i po uputama  biskupa fra Pave Dragičevića. Ovo je prvi i  najstariji popis katolika Otomanske Bosne i Herecegovine, pa je neprocjenjivo naše  kulturno  i povijesno naslijeđe, a današnjim povjesničarima jedinstveni izvor podataka o kretanju pučanstva, u ta zla vremena. Odmah nakon biskupskog zaređenja, naredio je župnicima, popisati stanje u župama,  a to je: popis naselja, domaćina obitelji, broja članova obiteljskih zajednica, i da mu to uruče u vrijeme biskupskog pohoda.  Biskup je vizitaciju započeo 15.10.1741. u Livnu, a završio 16.06.1743. u Kreševu. Biskup vizitaciju nije proveo u Istočnoj Hercegovini jer nije bila u njegovoj nadležnosti.

Rukopis popisa nalazi se u Vatikanskom arhivu, među spisima Kongregacije za propagandu vjere, u 720-tom svesku, na stranicama 110r-363v. (Scritture Originali  riferate nelle Congregazioni Generali de 22 giugno e 3 agosto 1744.) Pod  Tiaglina  piše „Cuvalo, Gregorius, odraslih osoba 6 i 1 dijete, ne doraslo pričesti“.

Prvo izvješće o tom popisu objavio je fra Julijan Jelenić u Spomenici kulturnog rada  franjevaca Bosne Srebrne  od 1699-1835., Mostar, 1927.

Mandić, dr. fra Dominik,  izvjestio je o tome, u cijelosti, u  Chroatii catholici Bosne et Hercegovine in descriptionibus anuis 1743. et 1768., Institutum chroatorum historicum, Chicago-Roma 1962. Preslik Dragičevićeva izvješća objavio je 1979. Đaković, Luka, Akademija BiH, Sarajevo, 1979.

Drugi popis katoličkih obitelji biskup Bogdanović počinje odmah nakon biskupskog posvećenja u Stonu 08.05.1768. u Posušju svibnja 1768. i završava ga 09.12.1768. U poslu mu pomaže tajnik fra Josip Tomić, koji popisnu građu obrađuje, da bi ona bila predana Kongregaciji za širenje vjere u Rimu 24.07.1769. Ovaj popis ne spominje Čuvale niti u Tihaljini, ni u Proboju, ali ni drugdje. Mogući razlog može biti, propusti pri popisu, ili da su bili u fazi seljenja. Da bi se preselilo trebalo je izgraditi kuću, štalu, staje, urediti i zasaditi vrtove, osposobiti ograde za uzgoj domaćih  životinja. To je moralo trajati, pa su vjerojatno, u to vrijeme živjeli na oba staništa. U spomenutom popisu imenom i prezimenom bilježi se samo starješina domaćinstva, i oni bez godine i mjesta rođenja, bez drugih podataka nužnih za rekonstrukciju.

Ostali se navode samo kao broj odraslih i broj djece, mlađe od 7 godina. Popis je rađen latinskim jezikom.

Prvi spomen Čuvala u Proboju odnosi se na obitelj  Jure Čuvalo, i žene mu  Mare rođ. Starbić, ( Štrbić), iz Pline, (Plina je zaleđe današnjih Ploča, Pojezerje) sina (ili unuka ?)  Grge Čuvalo iz Tihaljine, roditelji sina Andrije, rođenog 22. 11. 1786. krštenog 17.12. 1786. U Maticama samostana u Zaostrogu, iz 17. i 18. stoljeća spominje se prezime Starbić (Štrbić) u Drveniku,  Plini, u Jezeru, u Crnoća  (Carnoća) kod Staševice, o udaji Mare nema spomena. Plina spada među najstarja naselja u Neretvi. Popis pučanstva Pline donosi fra Luka Vladimirović 1646. i tu spominje Štrbiće  u Vidonju. U Libro del municinero, 1687. spomunju se Štrbići. U zemljišniku 1704. Štrbići se spominju u Plini. Spominje ih i prinosnik župne redovine u Plini i Vidonju iz 1736. Dakle Štrbići su se održali od prvih popisa do danas. Ovo navodim jer se, približno iz tog vremena, Mara Starbić (Štrbić) udala za Čuvala.  Podatci o njoj važni su u rodoslovlju Čuvala, a u Matici vjenčanih Pline, vjerojatno, ima i ne samo podataka o Mari već i o ženiku.

Matice vjenčanih Pojezerja čuvale su se u Pasičini (Brist) sve do 1765. Prvi popis ovog područja potiče iz 1736. kao popis pučana koji daju pristojbu župniku, odnosno samostanu u Zaostrogu. Ove Matice nisu sačuvane jer su ih Francuzi spalili zajedno sa Kulom Norinskom 1814., kako 1842. izvješćuje biskup, za svog pohoda.  Jerković, Radovan u članku Nestanak starih župskih matica u Neretvi,  Split 1935., List biskupije splitsko-dalmatinske br. 3,  piše: „U župnim kronikama Vidonja i Otrić-Struga, zabilježeno je da su matice potonule u Neretvi, prilikom prijevoza u Opuzen na pregled“. Jerković kaže da su francuske vlasti plijenile matice, a neke možda i uništile. Međutim Macan, Trpimir u članku  ”Saopćenja o povijesnim istraživanjima Radovana Jerkovića” Historijski zbornik 1968-69. piše,  „Jerković nije znao da Francuske vlasti nisu plijenile matice da ih unište, već da ih pregledaju“ u skladu sa svojim zakonodavstvom. U potvrdu toga iznosi da su  metkovske vlasti, nakon odlaska Francuza, 20.11.1815. vratili matice župnicima. U incidentu sa mogućim prevrtanjem brodice i gubitkom tereta, mogle su nestati neke matice.

Pučka predaja o postanku prezimena Čuvalo opisana je u knjizi  Rod Čuvalo i jedan od njih,  Čuvalo, Marijan,  Zagreb, 2010. Ugledna obitelj Rašića iz Tihaljine došla je u sukob sa Turskom vlašću. Sukob je preživio samo jedan dječačić, koji je, prema toj predaji, rodočelnik svih Čuvala.  Priča djeluje kao stereotip. Teško  je reći ima li priča neko pokriće u nekom mogućem događaju tog vremena. Ova priča, mada djeluje kao stereotip, mogla bi imat pokriće. U knjizi Mijatović, Anđelka  i suradnika Župa Tihaljina, Duvno, 1989, stanovništvo Tihaljine, tog vremena, nije imalo stalnog boravišta, bilo je selilačko, živjelo je pod šatorima. To je turbulentno vrijeme, vrijeme buna, bježanja stanovništva, i njihova  pomjeranja van domašaja Osmanlijske vlasti,  vrijeme poslije Kandijskog, Morejskog, Bečkog rata, 1683-1699. Vrijeme buna u Slavoniji, pod vodstvom fra Luke Ibrišimovića.

U Liki ustanak Marka Mesića. Upadi uskoka Stojana Jankovića u Ravne Kotare. Upadi hajdučkih družina iz Dalmacije u Hercegovinu, uz poticaj i podršku Mlečana, plijenili su, rušili, ubijali, vodili roblje za prodaju, jer im je  trebala radna snaga. Tako je stradao isti narod sa obe strane granice, a za interes tuđina. Jedne su poticali Turci druge Mlečani.

U Hercegovini ne postoje pisani izvori za katolike stariji od 1742. Ali, stanje pučanstva                                 može se pratiti na osnovu raznih popisa, izvješća i Zemljišnika, osmanskih i mletačkih vlasti.